collapse

* Korisnik

 
 
Dobrodošli, Gost. Molim vas prijavite se ili se registrujte. Da niste izgubili svoj aktivacioni mejl?

* Izdvajamo

* Statistika

  • stats Ukupno članova: 13.102
  • stats Ukupno poruka: 151.596
  • stats Ukupno tema: 10.314
  • stats Ukupno kategorija: 6
  • stats Ukupno foruma: 72
  • stats Najviše prisutnih korisnika: 1.211

Autor Tema: Pablo Neruda  (Pročitano 10038 puta)

0 članova i 1 gost pregledaju ovu temu.

Van mreže Nislijka

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 177
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Pablo Neruda
« poslato: 21.09.2006. 13:15 »
www.neruda.uchile.cl

http://en.wikipedia.org/wiki/Pablo_Neruda

http://books.google.com/books?q=pablo+neruda&ots=MMM2aSvliU&sa=X&oi=print&ct=title

100 soneta o ljubavi
http://www.kaleidoskop.co.yu/mod.php?mod=userpage&menu=823&page_id=117

Pablo Neruda (Neftali Ricardo Reyes Bosoalto)

Za njegovu smrt krivi su Pinočeovi pučisti.
Pablo Neruda (pravim imenom Neftali Ricardo Reyes Bosoalto) rođen je 1904. i jedan je od plejade južnoameričkih pisaca svjetskog značaja. Kao njegovo najznačajnije pjesničko djelo kritika obično uzima knjigu Sveopći spjev (Canto general), u kojoj on upečatljivo govori o krvi i patnjama rodne zemlje, mada su među mladima popularnije njegove ljubavne pjesme. Kao mladić radio je u diplomatskoj službi u Španjolskoj, gdje se bio sprijateljio sa Lorcom. Bio je zagovornik Republike, i u knjizi Španjolska u srcu (España en el corazón) stihovima biblijske inkantacije opisao je dramu Španjolskog građanskog rata:

Generali izdajnici/ Pogledajte moju mrtvu kuću, pogledajte moju slomljenu Španjolsku/ Iz svake kuće izbija gorući metal umjesto cvijeta, iz svakog otvora ustaje Španjolska/ Iz svakog ubijenog djeteta raste oružje s očima/ Iz svakog zločina rađaju se meci koji će jednog dana pronaći vaša srca/ Hodite, pogledajte krv na ulicama!

Godine 1945. stupa u čileansku komunističku partiju, a nakon njezine zabrane kao egzilant traži utočište u Sovjetskom Savezu, pa potom u Kini. U domovinu se vraća 1952., a početkom sedamdesetih natječe se za predsjednika Čilea kao komunistički kandidat, ali ne dobiva glasove. Godine 1971. ide u Pariz kao čileanski ambasador, a iste godine dobija i Nobelovu nagradu za književnost. Pablo Neruda umire u Santiago de Chileu dvije godine kasnije.

Primijećeno je da su ga njegov vulkanski temperament i vječita spremnost da na nešto reagira i da se za nešto bori, učinila iznimnim, ali kvalitativno neujednačenim pjesnikom. Neruda je za života objavio preko trideset pjesničkih zbirki, u kojima je prešao put od neoromantizma, preko nadrealizma pa sve do čiste borbene i propagandističke poezije. Nekritički je veličao blagodati sovjetskog komunizma i zbog toga bio hvaljen od zapadnjačke, tzv. salonske ljevice, a što su mu zamjerali protivnici i žrtve staljinizma. Evo što, primjerice, o Nerudinu političkom angažmanu piše poljski nobelovac Milosz:

"Pablo Neruda, veliki pjesnik Latinske Amerike, potiče iz Čilea. Prevodio sam njegove pjesme na poljski. Radovao sam se kad je uspio pobjeći iz svoje zemlje, pobjeći od hapšenja. Pablo Neruda je komunist. Vjerujem mu kad piše o bijedi svoga naroda i cijenim ga zbog njegova velikog srca. Pošto Neruda pišući misli na svoju braću, a ne na sebe, dana mu je kao nagrada moć riječi. Ali, kad ipak suprotstavlja ludilu kapitalističkog svijeta sretni, radosni život ljudi Sovjetskog Saveza, prestajem mu vjerovati. Vjerujem mu dok piše ono što zna. Prestajem mu vjerovati kad piše o onom što ja znam. (...)

Neka se veliki pjesnik Latinske Amerike Neruda bori za svoj narod. Zlo bi ipak bilo ako bi sve glasove koji do njega dolaze iz Centralne i Istočne Evrope smatrao za oznake zastarjelih nacionalizama i za gnjev uvrijeđene reakcije. Oči koje su vidjele ne trebaju biti zatvorene, ruke koje su dotakle ne trebaju zaboraviti kad drže pero..." (Zarobljeni um, 1953.)
 
izvor: Nezavisni magazin BH Dani

Van mreže Nislijka

  • Punopravni član
  • ***
  • Poruke: 177
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Odg: Pablo Neruda
« Odgovor #1 poslato: 21.09.2006. 13:19 »
KUCA
Kuca ujutro s nejasnom istinom
ponjava i perja i pocetak dana
bez smera, lutajuca kao uboga lada,
izmedju horizonata, reda i snova.
Stvari kao da zele ostaviti tragove,
privrzenost bez cilja, hladna nasledja,
papiri skrivaju zguzvane vokale
i htelo bi vino u boci slediti svoje juce.
Gospodarice, prolazis drscuci kao pcela,
dirajuci podrucja izgubljena u seni,
osvajajuci svetlo svojom belom snagom.
I tada se ponovo podize svetlost:
stvari se pokoravaju vetru zivota
i red uspostavlja svoj hljeb i svoju golubicu.


SVIDJAS MI SE KAD CUTIS…

Svidjas mi se kad cutis jer si kao odsutna,
i cujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Cini mi se kao da su ti letele oci
i cini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dusom mojom
izranjas iz stvari, ispunjena dusom mojom.
Leptirice sna, dusi mojoj si slicna,
i slicna si reci melanholija.
Svidjas mi se kada sutis i kad si kao udaljena.
I kada kao da se zalis, leptiricu u gukanju.
I cujes me izdaleka, i glas moj ne dostize te:
Pusti me da sutim s mucanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takodje s tvojom sutnjom
jasnom kao sveca jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noc si, cutljiva, zvezdana.
Sutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Svidjas mi se kad cutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna rec tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo sto nije tacno.

NOCU

Nocu, ljubljena, vezi svoje srce za moje
I neka zajedno u snu razbiju tmine
Kao dvostruki bubanj, boreci se u sumi
Protiv gustoga zida okupanog lisca.
Prolazu nocni, crna zeravo sna
Sto hvatas niti zemaljskoga grozdja
Tacnoscu nekog neredovita voza
Sto sene i kamenje hladno za sobom vuce neprestano.
Zato me ljubavi, vezi za cisti pokret,
Za postojanost sto kuca u tvojim grudima
Krilima nekog labuda ispod vode,
Da bi na zvezdana pitanja ovog neba
Nas san odgovorio jednim jedinim kljucem
I samo jednim vratima koje zatvori tama.


NE BUDI DALEKO OD MENE

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i ceka cu te na nekoj stanici
kad negde daleko usnu talasi.
Nemoj otici ni samo jedan cas, jer tada,
u tom casu, spoje se kapi nesanice
i mozda ce sav dim sto trazi svoju kucu
doci da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otici ces tako daleko
da cu obici zemlju ispitujuci
hoces li se vratiti ili me ostaviti da umrem

Lako je lagano umreti

Lagano umire onaj koji ne putuje,
Onaj koji ne čita,
Onaj koji ne sluša muziku,
Onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.

Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
Onaj koji ne prihvata pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika
Postavljajući sebi svaki dan ista ograničenja.
Onaj koji ne menja rutinu,
Onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju,
I ne priča s onima koje ne poznaje.

Lagano umire
Onaj koji bježi od strasti i njenog vrela emocija;
Onih koje daju sjaj očima i napuštenim srcima.

Lagano umire
Onaj koji ne mijenja život kad nije zadovoljan
Svojim poslom ili svojom ljubavi,
Onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti
Radi nesigurnosti,
I koji ne ide za svojim snovima.
Onaj koji sebi neće dozvoliti,
Niti jednom u svom životu
Da pobjegne od smislenih saveta...

Živi danas.
Reskiraj danas.
Učini danas.
Ne dozvoli sebi lagano umiranje.
Ne zaboravi biti sretan!



LJUBAVI [/color]

Ljubavi, od zrna do zrna, od planete do planete,
mreza vetra sa svojim senovitim mestima,
rat sa svojim cokulama krvavim,
ili dan i noc klasa.
Kuda prodjosmo, otoci, mostovi ili zastave,
violine prolazne jeseni izbodene,
radost je ponavljala usne kaleza,
bol nas je zaustavljala svojom lekcijom placa.
U svim republikama razvijao je vetar
svoju neporocnu zastavu, svoju ledenu kosu
i zatim se vratio cvet svome cvetanju.
Ali jesen u nama nikada nije ovapnela.
U nasoj domovini stalnoj nicala je i rasla
ljubav sa svim zakonima rose.


NOĆAS BIH MOGAO NAPISATI

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere modre zvijezde u daljini."

Noćni vetar kruži nebom i peva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Voleo sam je, a ponekad je i ona mene volela.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Ljubljah je, koliko puta, ispod beskrajna neba.

Volela me, a ponekad i ja sam je voleo.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam, osećati da sam je izgubio.

Slušati noć beskrajnu, još mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao rosa na pašnjak.

Nije važno što je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zviezdama i ona nije uza me.


To je sve. U daljini neko pjeva. U daljini.
Duša je moja nesrecna što ju je izgubila.

Kao da je želi približiti, moj pogled je traži.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.

Ista noć u bijelo odijeva ista stabla.
No mi, od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, sigurno, ali koliko sam volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.

Drugome. Pripast će drugome. Ko prije mojih cjelova.
Njen glas i jasno tijelo. Njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, no možda je ipak volim?
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

I jer sam je u noćima poput ove držao u naručju,
duša je moja nesretna što ju je izgubila.

Iako je to poslednja bol koju mi zadaje
A ovo poslednji stihovi koje za nju pišem.


POĆI ĆEŠ SA MNOM

"Poći ćeš sa mnom"-rekoh- i nitko nije znao
gdje i kako drhti moja bolna duša
i ne bijaše za me karanfila i barkarola,
ništa, jedino rana ljubavlju otvorena.

Ponovih: pođi sa mnom, kao da već umirem
i nitko ne vidje mjesec na usni što mi krvari,
nitko ne vidje tu krv što se penjala u tišini.
O ljubavi, zaboravimo sada zvijezdu s trnjem!

Ali kada sam čuo tvoj glas kako ponavlja
"Poći ćeš sa mnom"- kao da si oslobodila
i bol i ljubav i bjesnilo zarobljena vina.

što se iz svog potopljena podruma uspinjalo,
i ponovo na svojim ustima osjetih okus plamena,
krvi i karanfila, kamena i paljevine.


Van mreže Iva F

  • Stariji član
  • ****
  • Poruke: 482
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Odg: Pablo Neruda
« Odgovor #2 poslato: 10.12.2006. 22:40 »


KAD UMREM

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svežina,
da osjetim nežnost što izmeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voleli
i da nastaviš da hodaš peskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živeti,
a tebe sam ljubio i pevao iznad svega,
zato cvetaj i dalje rascvetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pevanju

Van mreže Iva F

  • Stariji član
  • ****
  • Poruke: 482
  • Pol: Žena
    • Pogledaj profil
Odg: Pablo Neruda
« Odgovor #3 poslato: 12.12.2006. 16:18 »
100 soneta o ljubavi

Matildi Urrutia

Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pišuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio,ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku
da su po vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime što su zvonile poput srebra,
kristala ili kanonada. Ja, s mnogo poniznosti,
sagradih ove sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha. Ti i ja, hodajuci šumom
i pješcanom obalom, pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima, skupili smo komade
cista drveta, grede izložene ljuljanju
vode i nevremena. Od takva najnežnijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nožem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima živjele
tvoje oci koje obožavam i pjevam. Tako utvrdivši
svoje razloge ljubavi predajem ti ovaj centurion:
sonete od drveta što su se uzdigli samo zato
jer si im ti darovala život.
« Poslednja izmena: 12.12.2006. 19:05 I__W__A »

Van mreže Hefest

  • Novajlija
  • *
  • Poruke: 5
  • Pol: Muškarac
  • Onaj ko vidi nebo u vodi,vidi i ribe na drvecu...
    • Pogledaj profil
Odg: Pablo Neruda
« Odgovor #4 poslato: 02.09.2007. 17:44 »
Gladan sam tvojih usta,glasa i tvoje kose

i ulicama hodam ne hraneci se,tih,

hleb mi ne daje snage i zbunjuje me zora,

trazim tecni zvuk tvojih koraka u danu.

Izgladneo sam za tvojim smehom sto klizi,

za tvojim rukama boje besne psenice,

gladan sam bledog kamena tvojih noktiju,

zelim ti jesti kozu od netaknuta badema.

Zelim jesti munju izgorelu u tvojoj lepoti,

nos koji vlada na tvome oholom licu,

zelim jesti nestalnu senu tvojih trepavica

i gladan idem i vracam se njuseci sumrak

trazeci te,trazeci tvoje toplo srce

kao neka puma u samoci Quitratue.